Stranac u gomili

Uvaženi kritičar Dalibor Foretić 2010. rezimira: „Sretna ravnoteža između velikih inovativnih ostvarenja i posredovanja tradicije na nov način. (…) U varaždinskom kazalištu gotovo u kontinuitetu sedam, osam godina vlada izrazita stvaralačka napetost (...). Za mene je to u devedesetim godinama naše najrelevantnije kazalište“. Vladimir Gerić nezaobilazna je figura u tom razdoblju varaždinskog HNK koje započinje upravo njegovim umjetničkim angažmanom.

Tri srednjovjekovne farse – Mladenec koji neje znal kaj mladi ženski treba, Bogi Ivač, Farsa o bednju – Gerić je preveo sa starofrancuskog, potom ih je kajkavizirao Tomislav Lipljin, a praizvedene su 1990. pod naslovom Bogi Ivač, čiji je lik sjajno utjelovio Ljubomir Kerekeš. Dod, kako mu je bilo kazališno prisno ime, 1996. je preveo još tri farse na kajkavski i režirao ih pod naslovom Tri kurviši pod raspelom, Ženske tere su štele spretaliti svoje muže i Šoštar imenovan Gušta ki je zel za ženu jenu šoštaricu.

Vladimir Gerić – nezaobilazna figura varaždinskog HNK / Snimio Luka Klun / Večernji list / PIXSELL

Da kazalište čine ljudi, fraza je s pokrićem, jer je Dodova uloga u varaždinskom kazalištu daleko značajnija od gosta redatelja. Bio je duboko involviran u cjelokupni repertoar niza uspješnih sezona, svojim prevođenjem, idejama, neprekidnim razgovorima s tadašnjim ravnateljem Marijanom Varjačićem, dramaturgom Armaninijem, umjetničkim ravnateljem Bornom Baletićem, kao i s glumcima koje je izuzetno poštovao. Sugovornik mu je bio i Tomislav Lipljin, a iz njihove je suradnje 1993. proizašla i premijera kajkavizacije W. Shakespearea Puno larme a za ništ, te 1996. Hamleta.

Tijekom 1990-ih rijetki su bili Varaždinci koji nisu pogledali Bogog Ivača, najdugovječniju predstavu s više od 500 izvedbi. Stijepo Mijović Kočan 2007. piše da je Bogi Ivač „najuspješnija varaždinska kazališna predstava svih vremena“, navodeći da je razlog: „prvo i temeljno: jezik! Da sve to nije preneseno u zavičajnu frazu, u materinski izričaj i domaći ambijent na kajkavskom području, ne bi ni izdaleka mogla imati takav uspjeh“. Puno larme a za ništ, kajkavizirana i povaraždinštena komedija Mnogo vike ni za što, kolektivu predstave donijela je Nagradu „Vladimir Nazor“, dok je Ljubomir Kerekeš za ulogu Benedikta dobio Nagradu hrvatskog glumišta.

Opće je poznato da je Geriću, Gavellinu nasljedovatelju, upravo glumac/glumica središte kazališta. Protivio se nametanju redateljske koncepcije i svoju je redateljsku ulogu poimao drugotnom u odnosu spram glumčeve; glumac na sceni živi u suodnosu s publikom, dok je on u vječitom pokušaju otkrivanja te tajne. Za četvrti broj časopisa Kazalište u izdanju HNK u Varaždinu zabilježena je njegova izjava: „Djeco, nemojte mistificirati režiju; niti sam ja svemoguć, niti najpametniji među nama; ja samo pomažem da svi zajedno napravimo što bolju predstavu“. Upravo je skromnost Dodova odlika; svojim sitnim stasom, blagim, dječačkim pogledom, nenametljiv i plah, čini se poput „stranca u gomili“, poput Handkeova Kaspera kojega je režirao u Teatru &TD. Svoje erudicije je, dakako, bio svjestan, ali se nikad njome nije razmetao. Tek u ugodnom razgovoru njegovo bi znanje obogatilo sugovornika na posve prirodan, jednostavan način. Pronašavši pravu mjeru u dvjema oprečnim pozicijama, potrebi za samoćom koju mu je pružalo prevodilaštvo i kazališnim „kaosom“, kako je nazivao taj društveni odnos, Vladimir Gerić samozatajno je ostvario svoju intelektualnu i kreativnu puninu lišenu poze. S vremenom životnog sazrijevanja, prva mu je pozicija bila milija, pa je do zlatnih godina neprekidno prevodio.

Stariji glumci puni su priča o životu u varaždinskom kazalištu 1950-ih kada se obnavlja ansambl s đacima Branka Gavelle. Repertoarni zaokret ostvaren s mladim profesionalnim snagama, kojima se nakon završenog Filozofskog fakulteta i Akademije dramske umjetnosti priključuje i Vladimir Gerić, kao scenograf i redatelj, donosi varaždinskom kazalištu pravu renesansu. U tom je razdoblju, od 1957. do 1962, Gerić režirao čak 18 predstava i ostvario 29 scenografija, npr. Pirandellovu dramu Čovjek, životinja i krepost, Čehovljeva Ujaka Vanju, te Molièreove drame George Dandin, Škola za žene, Tartuffe i dr., a posebno se ističe nagrađivan Camusov Nesporazum. Varaždin  je u cijelosti bio kazalište, a u skladu s time je i anegdota kako je Dod, nakon duge zajedničke večeri, nestao. U jutarnjim satima pronašli su ga u parku ispred kazališta kako sa slučajnim prolaznicima radi vježbe iz commedije dell’ arte.

Rođen u sjevernoj Podravini, odrastao u Zagrebu u kajkavskom okruženju, kao svoje prevoditeljske kajkavske početke Gerić je isticao dolazak u Varaždin, gdje je 1962. sa slovenskog na kajkavski preveo je i u varaždinski kraj smjestio Ta veseli dan ali Matiček se ženi A. T. Linharta. Dva je razdoblja, ispisana zlatnim slovima u povijesti varaždinskog kazališta, obilježio antologijskim umjetničkim djelima. M. Varjačić bilježi „da je dolazak u varaždinsko kazalište bio početak njegova dvostrukog života: onoga kalendarskog, koji je išao naprijed i onoga drugoga, koji je išao natrag, u kajkavsku postojbinu, jezik djetinjstva, kajkavsku dušu“.